Naša avantura - 2. dio (Ma opušteno brate...)

Glavna ulica u Smari

Teški razgovori pred dućanom

Razbribriga sa "našom djecom"

Njihova igra - pokjušali smo ju igrati, ali pravila ..uf

Domaćica i Klara

Prema planu putovanja i rasporedu aktivnosti plan za odlazak u Smaru je bio na način da se svi okupimo oko 14 sati na terminalu 4C Madridskog aerodroma te je bilo planirano da avion uzleti

oko 19 sati. U kasnim noćnim satima bi bili u Smari i sve je na papiru izgledalo jednostavno. Međutim, kada se spoje dvije riječi i to španjolska „tranquillo“ (opušteno) i arapska „Inshallah“ 

(„Ako Bog da“) onda sve od početka krene u drugom smjeru.

PUTOVANJE U SMARU

Iz Madrida prema Smari može se jedino charter letom i to do Alžira. Slijetanje je na vojni aerodrom u Tindoufu i nakon rigorozne vojno-policijsko-špijunske-carinske i tko zna još kakve kontrole vozi se pod pratnjom do Smare nekih dva sata. Avion je umjesto oko 19 sati uzletio u pola noći tako da smo u Smari bili tek sutradan oko 9 sati. Čim smo došli mrtvi umorni padamo u san i nakon kraće dremke kreće život i boravak u Smari.

Da skratim pisanje postam plan i program putovanja tako da je to otprilike to. 

ŽIVOT U SMARI

Život u Smari je jednostavan. Dizanje, doručak i obavezno pijenja čaja pri čemu ta ceremonija pijenja čaja traje od 1:30 do 2 sata. Onda po programu druženje i vraćanje oko 16 sati u obitelj. Naravno, ručak i ponovno ceremonija čaja.

Tradicionalno kuhanje čaja

Klara se udomaćila

U Smari nema kafića, nema brzog interneta, nema ničega što bi pomislili da ima. Postoji jedan dućan sa špecerajem i kada sam bio prije nekoliko godina taj dućan nam je bio mjesto „izlaska“ i druženja. Kupiš u dućanu Pepsi, zakačiš se za Internet koji koliko-toliko tamo funkcionira, kupiš vrećicu dvije bombona i ubiješ sat vremena. 

Ove godine smo kupili i pre-paid karticu alžirskog telecoma pa smo imali kakvu-takvu vezu sa obitelji i mogao sam baš hitne poslove odraditi telefonski na način da sam kratke upute dao Barbari koje je ona onda izvršila. 

Glavna dva događaja u tjednu su njihov nacionalni praznik kada je i smotra djece, vojske (njih 40 sa nekim prastarim puškama se prošetaju), ali svi su veseli i svi očekuju dan utrke. 

Nema tuširanja već kratko pranje sa kanticom vode, a tuširanje je jedino predviđeno u ovih 7 dana nakon utrke. Ali ….tko zna se snaći može se tuširati svaki dan ili čak popiti kavu….onu pravu talijansku…

UTRKA

Možda je i to jedini događaj kada je kašnjenje u satnici programa pristojnih sat vremena, jer sve kasni barem dva sata. Ranom zorom prvo odlaze maratonci na početnu točku trčanja (40 km od Smare), a onda polumaratonci, trkački na 10 km i trkači na 5 tako da svi startaju u isto vrijeme osim maratonaca koji kreću sat vremena prije svih. Tko misli ovdje doći i pokušavati ostvariti svoje najbolje vrijeme u prijavljenoj dionici neka ne dolazi. Ovo je utrka gdje organizator kaže da se ne brza već da se uživa u trenutku. I tako to treba ovdje biti. Uživati u činjenici da se trči pustinjom, da se skreće pozornost svijetu na njihov život, da se svi povezujemo u neki zajednički cilj, a vrijeme utrke je nebitno. I neću pisati o svojem vremenu ili vremenu koje je Klara ostvarila, jer je to nebitno. Okrijepne stanice su svakih 2,5 km, a na njima voda i datulje. Nakon utrke je tuširanje, odmor i ceremonija proglašenja pobjednika.

MI HRVATI

Do sada nas je na ovoj utrci ili bolje reći avanturi u Smari bilo nekoliko, ali moram izdvojiti nekoliko osoba: Damir Vujnovac – toliko ga se ovo sve dojmilo da je napisao i knjigu „Glas iz Sahare“ (@no_borders_dv), Davor Skeleđija – prvi trkač – dijabetičar, moja Klara Ana – prva Hrvatica na utrci te Krunoslav Gajšek. Njega sam ostavio zadnjega, jer je red da ga predstavim malo duže. Upoznali smo se na aerodromu kada je netko iza Klare i mene viknuo „Oh, ima Hrvata još“. Tu smo krenuli razgovarati i narednih 7 dana imali smo hrpu tema za razgovor. Inače rekao bih da je on zaluđen Bliskim istokom i tko želi iskusiti Bliski istok on je najbolja osoba za informacije. Kolika je njegova „zaluđenost“ govori podatak da je na dan odlaska iz Madrida sletio iz Saudijske Arabije gdje je bio tri mjeseca pri tome posjećujući Siriju, Libanon i dr. Upravo se sprema prema Iraku, a u Smari dolazi po 4. puta zaredom. Pogledajte njegov profil na instagramu @perspektiva.putovanja.

Stara iskusnjara  Kruno u Smari otkrio nam je trik gdje i kako popiti espresso pa smo uživali u pravoj kavi, ali naravno za one koji će se odlučiti otići neka ovo bude mala tajna ili cimnite Krunu pa ga pitajte za savjet.

KLOPA U SMARI

Vrh. Top. Ubijali smo se od klope koja je doista fantastična. Naše domaćice su nam pripremale klopu da smo baš uživali, ali kako je to izbjeglički kamp sva hrana koju smo jeli su prethodni dam dobili . Provali smo devu i iskreno tek treći dan kada sam pohvalio kako smo dobro jeli janjetinu rekli su mi da smo jeli devu. I nema hrane koja se baca. Kao u svim arapskim državama jedu prvo gosti pa djeca pa ostali. Mi smo znali za to pravilo pa smo onda djecu zvali da jedu sa nama, jer je tako ljepše.

PUT IZ SMARE

Plan je bio krenuti u 17 , uzletjeti u 19, sletjeti u 23. Povratak u RH letom u 07.00 idući dan. Da, plan je jedno, ali znate ono „tranquillo“ i „Inshallah“. Krenuli smo u 21, došli u Tindouf oko 23, uzletjeli oko 02:30, sletjeli oko 5:30 i onda je bila juuuuuurnjava sa terminala 4C do terminala 4 brzim vlakom po kofere, pa taxijem do terminala 2 pa kroz terminal do izlaza H80 tako da smo u skoro zakasnili na let (u stvari let je kasnio zbog nas preko 20 min i uletjeli smo u avion sa koferima od 23 kg).

Savjet više: tko ide neka uzme let za RH barem 24 sata od predviđenog termina slijetanja, jer su jedne godine krenuli zbog oluje 12 sati kasnije).

TROŠKOVI

Teško je ovdje reći o troškovima putovanja, jer ono što je nekome malo drugome je puno i doista je nezahvalno, ali kako je to podatak koji je javan i koji se može lako utvrditi pišem o troškovima.

Put Zagreb – Madrid – avio karta, jedna noć u Madridu, jedna noć .u Madridu nakon povratka, nešto prijevozna sredstva (taxi ili autobus ili metro) – kako si tko organizira.

Sve ostalo je 850 eura i ta cijena uključuje charter let, smještaj, hranu, vodu. Sve. U Smari troškovi će biti oko 100 eura – računajte na one Pepsije i bombone i nešto je red ostaviti obitelji (mi smo ostavili 60 eura po osobi), ali to nije pravilo.

Da li je to puno ili nije ne bih o tome, ali ovo je jedno iskustvo koje će svakome ostati u sjećanju cijeli život. Da li je to sada puno ili ne?

Posjeta obitelji iz 2018. godine

Naša avantura - dio. 1. (lekcija života)

 

U veljači 2018. godine posjetio sam jedan kutak zemlje – negdje u Alžirskoj pustinji daleko od nama „normalne civilizacije“, ali taj kutak me je očarao, a ljudi koji tamo žive su me svojom toplinom osvojili i tada sam si obećao da ću se jednom vratiti. To obećanje ispunio sam ove godine i ponovno sam se vratio u Smaru – izbjegličko naselje gdje žive predivni ljudi  - Saharavci. Samo u jednoj rečenici, Smara i još nekoliko gradova predstavljaju izbjeglički kamp koji je od strane UN-a financiran od 1976. godine od kada su ih Marokanci protjerali sa njihove zemlje. Oduzeli su im zemlju, ali ne i dostojanstvo i ljubav. To je bio i jedan od razloga zašto se nisam htio vratiti sam već smo se ove godine tamo uputili moja Klara Ana i ja. Jedan od izgovora je bio da sam ponovno htio trčati trku u pustinji (polumaraton), a Klara se htjela okušati u utrci na 5 km. Ona je doista skromna mlada djevojka koja se od prvih trenutaka bori za drugoga, izuzetno je osjetljiva na nepravdu i zaštitnički nastrojena prema slabijem. Ima svoju riječ, a kako je odlična studentica to joj je nekako bila i nagrada za dosadašnji trud. Ali ne samo i nagrada već i životna škola, jer sam joj htio pokazati da pored ispraznih života njezinih vršnjakinja opterećenih materijalnim stvarima, beskonačnim kavama i razgovorima koji ne vode nikamo ima i drugih opcija. Boljih opcija. Ljepših opcija. I tako smo Klara i ja sjeli u avion i iz Zagreba uputili smo se u Madrid koji je bio početna točka našeg putovanja. Ma u stvari, to je bilo putovanje da se Klara i ja malo povežemo, da provedemo vrijeme međusobno, da se zezamo, ali i da nešto naučimo. U Madridu smo proveli dva dana ispunjenja šetnjama i meni bitnim stvarima koje sam joj htio pokazati u Madridu (koliko uopće je to moguće 2 dana), a to su posjet Muzeju Reina Sofia gdje smo uživali gledajući veličanstvenu sliku Pabla Picassa „Guernica“, posjetili smo spomenik Federica Garcia Lorce, vidjeli Atochu te uživali u ručku u najstarijem restoranu na svijetu „Sobrino de Botin“ koji neprekidno radi od 1725. godine. U njemu je kao konobar radio umjetnik Francisco de Goya, a spominje se u jednom romanu Ernesta Hemingwaya. Uživali smo u vermouthu  jednoj od najstarijih taberni u Madridu, ali kako je Madrid predivan i ima puno za ponuditi ova dva dana su nam brzo prošla, a čekao nas je odlazak u Alžir i u posebnu Smaru……….

Botin

Specijalitet - mladi prašćić u krušnoj peći

Guernica

Spomenik  Federico Garcia Lorca

"A GDJE JE DEČKO MOJ?"

„A gdje je dečko moj?“ bilo je pitanje sa kojim se Kraljica zadnjih nekoliko godina budila. To je bilo upućeno Maxu. Onda je objema rukama zagrlila Maxa i poljubila ga u glavu između očiju. Zatim je ispod popluna potražila Bucka i njemu dala pusu, a i ja sam ponekad imao sreće pa je i mene poljubila. Iskreno, bila je to lijepa rutina kojom smo počinjali dan, a jutarnje šetnje bile su samo za nas dečke. Ali toga više nema. Naš Max uginuo je 2. 10. 2023. godine i malo je reći da smo svi u kući shrvani. Bio je to naš prvi pas. Naš vjerni Maxo koji nas je pratio gdje god da smo putovali. Možda najtužniju rečenicu koja opisuje našu bol rekla je Klara kada smo ga sahranili. „Nije fer, imam osjećaj da sa njegovim gubitkom i moje djetinjstvo je prošlo.“, a to je i istina, jer je Klara bila stara 7 godina kada nam je došao u kuću Max. Puno dobroga nam je dao Max, puno više nego što smo mu vratili. Bilo je dana kada smo bili svi živčani, ludi od posla, ludi od nekih problema, a kada je pala noć i kada smo legli na kauč Max je bio taj koji je u trenutku sve to odnio. Imao je on na kauču posebno mjesto, a to je između mojih nogu. I iako naši dečki mogu sve u kući ipak je postojalo jedno pravilo koje je bilo više za Bucka nego za Maxa, a to je to mjesto između mojih nogu. To je bilo isključivo Maxovo mjesto i Buck iako je puno puta pokušao prije Maxa uskočiti i zauzeti poziciju uvijek je bio „deložiran“. Buck je imao svoj mjesto, a to je ispod moje lijeve ruke. Tako smo gledali TV, sve dok se u jednom trenutku dečki ne bi digli,otišli od mene i došli Kraljici. Ona ih je znala smjestiti tako da je svatko od njih dobio svoj trenutak draganja, maženja i mjesta za spavanje. Max je bio pas sa kojim se svaki drugi pas mogao slagati. Kada je bio u punoj snazi nisi ga mogao nikako zeznuti. Točno je znao kada se spremamo za putovanje i u trenutku kada bi otvorili ulazna vrata nekako bi pobjegao van i uletio u auto. To je jedini trenutak kada je pokazao stav i bilo ga je teško zeznuti da izađe iz auta. Volio je on putovanja. Puno smo putovali,  a možda jedna od najboljih scena je kada smo bili u Veneciji i kada je na trgu Sv. Marka jednostavno legnuo na pod i odbio je hodati. Bilo mu je vruće i ništa nije pomagalo da ga dignemo i da krene se šetati tako da nije bilo druge nego ga nositi u naručju. Max nije volio kišu niti mokro. Kada je kiša padala naše šetnje bile su vrlo kratke. Max nije volio niti hladno i pamtim jedno skijanje kada sam ga dobrih 3 km nosio uzbrdo ispod jakne, jer nije htio hodati po hladnome. I iako su mi ruke u tome trenutku bile teške i bolne sada bih ga nosio još 3 km da je tu sa nama. Bilo bi nepošteno i nekorektno pisati o Maxu, a ne spomenuti našeg Bucka (Buckija, Bakijandera).  Naši dečki su bili baš pravi prijatelji. Sve su dijelili, a posebno bi im bilo uživancija jedno pored drugoga legnuti pored kamina i grijati se. To su bili trenutci kojih se želim sjećati. Kako se Max razbolio i često smo sa njime odlazili veterinarima naš Buck je cijelo vrijeme ležao u hodniku i gledao prema ulaznim vratima čekajući svog kompića. Teško mi je gledati mjesta u kući gdje je Max znao spavati, gdje se znao grijati na Suncu, gdje je znao sa Buckom odmarati se poslije šetnje.

Naš dobri Max! Naš prvi vjerni prijatelj! Mirno spavaj i pazi na nas tamo gdje si! Volimo te svim srcem Klara, Matija, Barbara i ja. Naš dobri Max! 

Ada Međica - utrka na 5 km, Avala, Roštilj ili fantastičnih 48 sati u Beogradu

Ovaj put Kraljica nije mogla pratiti moj tempo. Nakon povratka iz Madrida ona se prehladila tako da sam ja sam išao u Beograd kao zadnju destinaciju ljetnog odmora. Ili je tako trebalo izgledati s obzirom da sam Kraljicu „zamijenio“ jednom drugom curom. Mojoj Helgom. Odlazak u Beograd bio je na inicijativu i poziv mojeg prijatelja Stefana Kužeta koji me je pozvao da plivam jednu utrku na Savi. Radilo se o utrci na 5 km oko otoka Ada Međica na Savi i plivalo se dva kruga oko toga otoka. Ovaj poziv nisam mogao odbiti, jer sama utrka golicala mi je znatiželju, ali i želju da i to probam, jer ne postoji niti jedna utrka sličnog koncepta, a to je da se pliva u Savi i to uzvodno i nizvodno oko otoka i to u centru Beograda. Sam Beograd je i meni i Kraljici prirastao srcu, jer tamo imamo prije svega odlično društvo, a i sam Beograd kao takav sa ponudom svega i svačega nas ne ostavlja ravnodušnima pa sam se sa velikim veseljem uputio na utrku. I tako u petak nakon posla uputio sam se u Beograd, a smještaj sam imao u stanu koje jednog odličnog prijatelja i njemu se posebno zahvaljujem (7777, hvala puno – on zna). Dolazak u Beograd, ostavljanje stvari i odlazim u restoran kod frenda Marka gdje se sa ekipom zadržavam 2-3 sata i u potpunosti zaboravljam javiti da sam stigao. Kraljica je zvala. Zvala je i Klara. Zvao je i Matija, ali je i Matija slao poruke. Jbg, zaboravio sam se javiti i tu nema opravdanja, ali kada sjedneš u društvo sa ekipom sportaša vrijeme proleti. U subotu rano sam se probudio i prije svega sam popio jednu jutarnju kavu sa Stefanom i onda smo se sa biciklima uputili na Savu na njegov splav gdje smo bicikle ostavili i gliserom odlazimo na doručak te onda na start utrke. 

Sama utrka okupila je nekoliko stotina plivača koji su plivali 1250 m, 2500 m i 5000 m, a kako bez lažne skromnosti sam poznat i u Srbiji tu srećem puno poznatih ljudi i to od samog organizatora Saše Vasića i njegove supruge, predsjednika Srpskog saveza daljinskog plivanja gospodina Nikolu Kojića te nekoliko plivača od kojih sam sa jednime prije nekih deset i više godina plivao Faros maraton. Svakoj utrci pristupam ozbiljno, a kako se nisam dugi niz godina natjecao u plivanju to sam imao prije starta tremu kako će sve to ispasti. Start utrke bio je u 12,30 i odmah nakon starta počeo sam jako plivati i pokušavao sam uloviti prvu grupu, ali ona mi je pobjegla tako da sam vrlo brzo ostao sam. To i nije bilo loše, jer sam mogao sam sebi dozirati tempo i rutu plivanja tako da kada sam uhvatio ritam rutinski sam trku otplivao do kraja. Znao sam da sam dobro plivao i sat je pokazao 1:28 h. 

To je bilo dovoljno za prvo mjesto u svojoj kategoriji i nakon proglašenja pobjednika Stefan, Peregi i ja odlazimo na splav, gdje nas Peregi napušta, a Stefan i ja odlazimo na jedan krug oko Beograda. 

S obzirom da smo na vožnju krenuli relativno kasno do Kosmaja nismo mogli (to mi je želja vidjeti), ali smo se popeli na Avalu gdje se nalazi Mauzolej neznanom junaku koji je napravio kipar Ivan Meštrović. Nakon nekoliko fotki u smiraj dana žurimo nazad, jer obaveze zovu dalje. 

Nakon tuširanja i doslovno 5 min odmora Stefan dolazi po mene i odlazimo na fantastičan roštilj u kafanu „Šabački Slatinac“.  Jedna ljuta šljiva prije jela, roštilj i pola kg piva „Lav“ bilo je šećer na kraju. U stvari dvije baklave su bile šećer na kraju, ali to je doista bio kraj, jer kada sam se vratio u stan, nakon higijene pao sam u krevet mrtav - umoran, ali veseo i ispunjen u cijelosti. 

U nedjelju odmah nakon dizanja povratak doma Kraljici i djeci. Bez obzira što je Kraljica bila prehlađena ona je svoga mušketira, svoga plivača i biciklistu, svoga mužića () dočekala kolačem i odličnim ručkom. Poslije podne je bilo rezervirano za odmor za početak tjedna i početak novih jesenskih radnih obaveza.